GF Sisak 2021 uspješno odvožen

Počelo je, počelo! 100 godina nije bilo utrka, pa je cijela biciklistička zajednica u Hrvata jedva dočekala Granfondo Sisak, koji je i inače jedan od popularnijih, ali nikad nije bilo ovoliko trkača. Startalo je preko 200 ljudi, uz zanemariv udio Slovenaca (prije ih je bilo puno više, a jasno je zašto danas nije). Došla je ekipa iz Zadra, Rijeke, Istre…

Dakle, već po slici i uvodu znate što slijedi.

Sad kad ste obavili građansku dužnost i čekate objavu kako su prošli vaši politički favoriti, možda je pravi trenutak da se posvetite sami sebi. Pripremite kokice, opustite se i posvetite se kvalitetnom i nadahnjujućem štivu, pravom sportskom trileru s hepiendom. Kultura, umjetnost, zabava, a ima i sporta – sve na jednom mjestu. Uostalom, znam da niste manje ni očekivali.

Teško je i početi, jer je bilo puno početaka (ne same utrke, nego moje odiseje prema ovom pothvatu), a i kraj je bio nezaboravan. No, neću sad od stoljeća sedmog…

Ovo je bila i moja prva utrka u novom klubu, BK Storm. Nas 6 iz kluba je bilo na utrci: Denis, Borna, Mario i ja na maloj, te Antonio i Dražen na velikoj utrci.

Solidno sam se spremio. Jedina loša stvar je što sam malo pretežak… jutros 76,5 kg – to je barem 2 kile više od željene trkačke težine. Nikad nisam išao teži na neku utrku. Kako svi mi racionaliziramo svoje propuste i pronalazimo opravdanja, ja sam „odlučio“ da je to zbog carb loada zadnjih dana (iako ga nije bilo na neki planiran način), te povećanju mišićne mase (trebam imati ispod 75 kg uz toliko mišića koliko imam ). Sisačka utrka može oprostiti tu težinu, jer nema dugačkih uspona – ima puno kraćih od 1-2 km. No, biokovski usponi, koji slijede za 2 tjedna, su puno dulji i tamo nema oprosta zbog nepotrebnih naslaga sala. Možda vam sve ovo izgleda kao nepotrebno pretjerivanje, ali biciklisti su čudna sorta ljudi, koji daju tisuće neke valute da bi uštedili par stotina grama na težini bicikla. A onda oni sami dobiju nekoliko kila. Tih nekoliko kila košta otprilike 5000 eura.

Važna odluka za ovu utrku je i da sam odlučio hraniti se za vrijeme vožnje, što mi je uvijek bio problem. No, moramo se kad-tad suočiti sa svojim demonima.

Cijeli tjedan smo svi grozničavo pratili vremensku prognozu. Hoće li biti kiše? Koliko? U koliko sati? Na kraju je odlično ispalo za nas s male utrke. I malo manje za one s velike.

Ajmo sad na utrku!

Prvih 15 km, od Siska do Petrinje, se vozilo u zatvorenoj vožnji, iza auta organizatora. To je ona naporna vožnja u grupi, s ubrzavanjima, usporavanjima itd. Nismo išli baš u Petrinju, nego nekud okolo. Valjda da ne vidimo horor od potresa. Uglavnom, stali smo na jednom mjestu, nasred ceste. I tu je bio pravi start. Odvojili su malu i veliku utrku, što je dobro, da se manje gužvamo, smetamo jedni drugima itd.

I krenulo se! Odmah žestoko, kako to uvijek bude. Ubrzo nakon tog pravog starta su slijedila 3 uspona od po cca 1 km. Kako znate, opskrbljen sam svom silom uređaja koji me informiraju o performansama vožnje. Najvažniji je powermetar, a bitan je i mjerač pulsa, kao orijentir da ne umrem, a ne znam od čega i zašto. Brzinomjer je sporedan mjerač, koji se tako i koristi – sporadično. Naravno, pravi kandidati za vrhunski plasman slabo gledaju informacije s tih uređaja. Oni se međusobno prate, utrkuju. A ja jadan, svjestan svojih ograničenja, moram paziti, da ne izgorim prerano, prateći one koje ne mogu dugo pratiti. Eto, zato vam je to tako i zato je meni bitno pratiti te pokazatelje, a recimo Borisu P. puno manje (više o njemu kasnije).

Ne trebate sumnjati u moju studioznu pripremu i na polju analize rute. Skinuo sam je na Garmin, da pratim kad će koji uspon, koliko je dug, strm itd.

Uglavnom, na ta prva tri uspona sam našao svoj ritam. Išao sam jako, ali ne prejako, da ne izgorim. To je početak utrke i važno je ući na pravi način. Možda malo više rizika ne bi škodilo, ali eto, šta je tu je. I, kao i uvijek, formirala se grupa nas podjednakih. Bilo nas je dosta, sigurno 10-ak. Jezdili smo prema Glini. A Glina… bože sačuvaj. Nismo bogznašto vidjeli, jer smo brzo prošli, a i nema se što vidjeti, ali nekako mislim da potres nije bitno promijenio sliku.

Nakon Gline je je još dosta ravnice, na kojoj se ništa nije događalo. Nakon Gline je počela i katastrofalna cesta, puna rupa. Često smo vozili slalom po ravnoj cesti. A onda, negdje na 30 km, počinju brda i brdašca. I na tim brdima se uopće nije osjećala moja prekomjerna težina. Išao sam kao laka brdska konjica. Za to je najzaslužnija moja odlična priprema, kako fizička, tako i taktička. Rijetko sam počinjao uspon kao prvi (puštao sam druge da vuku ), te na početku uspona nisam osvajao pozicije. Ali s vremenom, moja konzistencija, odlična tehnika pedaliranja, te izvrsna procjena potrebnog napora za cijeli uspon, zahvaljujući analitičkim podacima o usponu, su me nekako, čak i mimo moje volje, dovodili na čelo grupe. Jasno, to nije imalo nekog efekta, jer mi nije padalo na pamet odvojiti se od grupe, pogotovo u toj fazi utrke. Cilj ne otpasti, te ipak ne dopustiti da se ide presporo (što i nije).

Opet se događalo da malo gubim kotač na zavojitim spustovima. No, ništa strašno. Doduše, zato što ih nije bilo puno i zato što ni drugi nisu bili baš vrhunski spustaši. A ni cesta nije dopuštala neke vratolomije. Naime, ja se ne bojim brzine – na ravnom spustu se namjestim u aero poziciju, pa ako ide i preko 70 kmh, to je ok. Ali bojim se naginjanja u zavoju i same pomisli da bih mogao pasti. Iako sam par puta prošao većom brzinom od željene (prisililo me!) i ništa nije bilo, te time dobio „dokaz“ da mogu, jednostavno se osjećam neugodno i tu kočim više nego što treba. Jebiga, moje kosti sporije zacijeljuju nego od ove omladine. Da, zaboravih napomenuti danas je u grupi bilo raznih dobnih skupina, žena, djece, ali samo ja od staraca.

U jednom trenutku smo ulovili mog klupskog kolegu Bornu, koji je otpao od prethodne grupe. Rekao sam mu da se zakači za nas i idemo dalje. I tako je i bilo skroz do cilja.

Već negdje na 30-ak km od cilja sam počeo osjećati naznake grčeva i određenim mišićima. Nije bilo ništa strašno, pa sam to uspio riješiti većim opterećenjem drugih mišića (tu bogatstvo tehnika pedaliranja dolazi do izražaja!). A pomoglo je što nitko nije forsirao, pa sam mogao ostati u grupi, bez prevelikog naprezanja. Inače, nisam se samo švercao, preuzimao sam svoje smjene, kad je trebalo. Ali se nisam gurao u prve redove kad nije.

I tako, u dosta solidnom tempu smo došli do zadnjih 10-ak km. Već smo kao grupa počeli „gutati“ i prestizati i neke druge vozače. U tim zadnjim kilometrima se počelo osjećati komešanje, podizanje ritma, kao neka borba za pozicije, iako je bilo puno prerano. Ja sam se mudro i taktički držao pri kraju grupe, u zavjetrini.

I onda, u zadnja 3,5 km, krešendo! Najuzbudljivija moguća završnica, sa mnom u glavnoj ulozi! Da je bila borba za prvo mjesto, zaslužila bi ekranizaciju. Ispostavilo se da bila borba za 61. mjesto, pa onda ništa od filma, ali svejedno nije bilo ništa manje uzbudljivo za nas sudionike. NA tih 3,5 km prije cilja počinje zadnji uspon, na samom ulasku u Sisak. Uspon je kratak i nije pretjerano strm, ali je uspon i to nakon 72 km utrkivanja (+15 km zatvorene vožnje, dakle 87 km ukupno na biciklu). Ja sam se oporavio od naznaka grčeva, i znajući da je ovaj uspon prilika za bijeg, eksplodirao sam. I pobjegao sam ekipi! Jedan me uspio pratiti – bio je puno ispred mene na početku uspona, pa je uspio ne zaostati puno, a na ravnici nakon uspona pridružio nam se još jedan. I tu smo se nas trojica malo odvojili od grupe. Ali ipak samo malo i pokazalo se nedovoljno. Nakon tog uspona slijedi jedan opasan spust s lakat zavojem, pa još jedan zavoj (ali manje opasan) i onda sprint uz rijeku Kupu prema mostu. Na most se dolazi cestom ispod mosta, pa se penje se na most u skoro polukružnom okretu. I malo prije mosta nas je grupa uhvatila. Kako su imali bolji moment, nekoliko njih se proguralo ispred mene, te sam na most došao cca šesti-sedmi. Ali svi smo bili jako blizu.

Od početka mosta do cilja je 400 m. Osjeti se miris cilja, a još ništa nije odlučeno. To je stari rimski most, s jednim lukom, što znači da se do sredine mosta penje, a onda spušta, te opet blagi uspon prema cilju. I moram li reći, na kraj spusta s mosta je moj „omiljeni“ oštri brzi zavoj.

Ovi koji su se progurali ispred mene su nešto prtljali, bili nekako prespori, neodlučni, štajaznam… I tu sam se, još na usponu prema sredini mosta, katapultirao k’o sovjetska raketa! Nitko nije uspio otpratiti (ili htio, ali priča je bolja ovako ) Čak sam i „opasni“ zavoj prošao u punoj brzini (ali bez dodatnog ubrzavanja). U cilj sam uletio sa skoro 50 kmh, te učinio završne metre posve nezanimljivim.

Ono što me čini iznimno zadovoljnim je snaga koju sam imao u tim završnim kilometrima i metrima. To je do treninga, taktičke spreme, ali i hranjenja tokom utrke! Uspio sam jesti bez ikakvih posljedica po plasman ili bilo što drugo. Čak sam pojeo dva gela, a da se nisam umeljao. Dosad nezabilježeno!

Kako rekoh, to je bila borba za 61. mjesto, te sam dakle 61. Utrku je završilo 124 trkača. No, u svojoj starosnoj kategoriji, veteran D, sam četvrti! Postolje nije izmaklo baš za dlaku, jer je treći došao 5 minuta prije mene. Izvrsnom plasmanu je pomoglo to što sam ostario, te sam ove godine bio najmlađi u kategoriji. No, i kategoriji 40-godišnjaka bih bio u top 10, od njih skoro 30.

Moje kolege izvrsni! Denis je 6. ukupno, 3. u kategoriji, a Mario 43. , te 7. u kategoriji. Borna je bio sa mnom u grupi. Šteta što nije bilo Zlatka, on bi bio isto odličan. Nažalost, pao je nedavno i ozljedio se. Sretno, Zlatko!

Velika utrka je bila još uzbudljivija. Ali nisam sudjelovao, a i da jesam, ne bih bio sudionik lude i uzbudljive završnice vodeće grupe. Samo da vam kažem da su ti luđaci vozili prosjekom od skoro 43 km/h i to 135 km! A pobijedio je moj frend, drug Boro, u turbo uzbudljivoj završnici. Boro je u pobijedio u finišu, za pola kotača! To je bilo kao na pravim uzbudljivim pro utrkama. Bravo Boro!

I BK Storm odličan: Antonio 11., zapravo u vodećoj grupi. Dražen isto odličan, usprkos padu u jednom dijelu utrke.

Inače ti prosjeci, kako voze ti manijaci… prilično sam siguran da je veća razlika između njih i mene, nego između svjetskih top vozača i njih. A intuitivno znate da ti dečki ipak nisu ni blizu svjetskog vrha. No, to vam je tako u svakom sportu. Što ste bliže vrhu, razlike se smanjuju.

Eto, „čujemo“ se za 13 dana – Granfondo Podgora je pred vratima. U Podgori se cijeli vikend nešto događa. Osim biciklizma, tu su i trčanje (trail run) i kajak. Pa eto, možda se i okupamo tamo.